Gledajući nazad na svoje srednjoškolske I fakultetske dane, prijetnje su se nalazile na svakom koraku, nastavnici, odgovaranje pred tablom, testovi, a potom ispiti i profesori. Teško je to objasniti drugačije, trema bi me jednostavno pojela, a od same pomisli na odgovaranje i bilo kakav nastup pred javnosti, napetost bi rasla i uslijedila bi totalna blokada i strah od neuspjeha.

U razredu smo imali običaj da zapisujemo smiješne izjave učenika i nastavnika. Dobar dio te rubrike su bile moje izjave tokom odgovaranja, a kojih ja uopšte nisam bila svjesna. Kako je vrijeme prolazilo prihvatila sam da tako treba da bude, a uvjerenja samo nagomilavala, “Šta ćeš, ostali su rodjeni pod sretnom zvijezdom, a ti treba dobro da se napatiš” , “Profesori osjete moju tremu i onda preduzmu sve da je još više uvećaju”, “Tebe će da pita baš to što ne znaš” itd.

Kamo sreće da su se sa završetkom srednje škole završile i moje muke, naprotiv one su samo dobile na stažu i nastavile utabanim putem. Upisala sam pravni fakultet i preduzela sve da bi uhvatila korak sa svojim kolegama u nadi da se nešto promijenilo i da se zavrtio moj točak sreće, medjutim ishod je uglavnom bio isti. Čak i kada bih pomagala drugima na ispitu, ja bih bila “uhvaćena” i snosila bih sankcije za to ili bi mi bio poništen rad ili bi bila kažnjena na neki drugi način, a najgori je bio onaj koji me izjedao iznutra, valjalo je živjeti sa tim osjećajem da ja nemam sreće i da je teži put, moj sudbinski put. I tako sa tim uvjerenjem nakon završenog fakulteta počnem odradjivati pripravnički staž u pravosudnoj instituciji, gdje je, na moje razočarenje, vladala nepravda, dok su ostali mijenjali referate, ko nije imao “veze” ta prilika bi mu bila uskraćena, što je bez sumnje dovelo do manjka mog samopouzdanja.

Prisjetivši se tih momenata u mom trbuhu se pojavi onaj osjećaj nelagode i tuge, kojeg dugo nisam osjetila.
Danas imam 27 godina, a fakultet sam završila prije 3 godine i sada znam, zahvaljujući NLP-u, da su takvim blokadama doprinjela moja brojna ograničavajuća uvjerenja, manjak samopouzdanja i vjere u sebe.

Sasvim neplanski sam se našla na NLP edukaciji, koju je prvobitno trebao pohadjati moj brat, koji u zadnjem trenutku odluči da to ipak bude poklon meni. I eto tako, mogu reći da se zavrtio i moj točak sreće. Nadjoh se u drugom gradu okružena divnim ljudima, velikog srca i neizmjerne podrške za sve uspone i padove kroz rad na sebi. Naučila sam da razumijem ljude oko sebe, bez predrasuda i pretpostavki. Naučila ko sam ja, ko mogu biti i osvijestila sva ta ograničavajuća i beskorisna uvjerenja koja mi nisu dozvoljavala da koračam prema naprijed.

Zahvaljujući tehnikama utjecaja, kao što je raport, a koji je ujedno i osnova svih NLP tehnika, uvijek znam šta treba da radim pri komunikaciji sa sagovornicima, bez obzira da li se radi o intervjuu za posao, polaganju ispita, kupovini ili svakodnevnoj priči sa nekim poznanikom. Prepoznam o kojem se reprezentativnom tipu ličnosti radi i predstavim se na njima najrazumljiviji način, usaglasim se sa njima rječnikom i tonalitetom, a prije svega prihvatim njihov način neverbalne komunikacije. Sada sa sigurnošću mogu reći da kontinuiranim radom na uvećavanju svog “Self image-a” i osvješćivanjem uvjerenja kojima sam blokirala samu sebe, danas sam sa nekadašnjom količinom treme i nesigurnošću “Na Vi” i znam da je samo nebo granica ili što bi moja trenerica Marija rekla STANICA.

 

Edna Mešić, NLP praktičar